Acts 27

1I kao što bi određeno da idemo u Talijansku, predaše i Pavla i druge neke sužnje kapetanu, po imenu Juliju, od ćesareve čete. 2A kad uđosmo u lađu Adramitsku da plovimo u Azijska mjesta, otiskosmo se; i s nama bješe Aristarh Maćedonac iz Soluna.

3I drugi dan dođosmo u Sidon. I Julije držaše Pavla lijepo, i dopusti mu da odlazi k svojijem prijateljima i da ga poslužuju. 4I odande odvezavši se doplovismo u Kipar, jer vjetrovi bijahu protivni. 5I preplovivši pučinu Kilikijsku i Pamfilijsku dođosmo u Miru Likijsku. 6I ondje našavši kapetan lađu Aleksandrijsku koja plovi u Talijansku, metnu nas u nju.

7I plovivši mnogo dana sporo, i jedva došavši prema Knidu, jer nam vjetar ne dadijaše, doplovismo pod Krit kod Salmone. 8I jedva se vozeći pored kraja, dođosmo na jedno mjesto koje se zove Dobra Pristaništa, kod kojega blizu bješe grad Laseja.

9A pošto prođe mnogo vremena, i već plovljenje ne bijaše bez straha, jer i post već bješe prošao, svjetovaše Pavle 10Govoreći im: ljudi! vidim da će plovljenje biti s mukom i velikom štetom ne samo tovara i lađe nego i duša našijeh. 11Ali kapetan posluša većma kormanoša i gospodara od lađe negoli Pavlove riječi.

12A ne budući pristanište zgodno za zimovnik, svjetovahu mnogi da se odvezu odande, ne bi li kako mogli doći do Finika, i ondje da zimuju u pristaništu Kritskom, koje gleda k jugu i k zapadu. 13I kad dunu jug, mišljahu da im se volja ispuni, i podignuvši jedra plovljahu pokraj Krita.

14Ali ne zadugo potom dunu nasuprot njemu buran vjetar koji se zove Evroklidon. 15A kad se lađa ote, i ne mogaše se vjetru protiviti, predadosmo je valovima i nošahu nas. 16A kad prođosmo mimo jedno ostrvo koje se zove Klauda, jedva mogosmo udržati čamac,

17Koji izvukavši, svakojako pomagahu, te ga privezasmo odozdo za lađu; a bojeći se da ne udari na prud, spustismo jedra, i tako se plavljasmo. 18A kad nam veoma dosađivaše bura sjutradan izbacivahu tovare.

19I u treći dan svojima rukama izbacismo alat lađarski. 20A kad se ni sunce ni zvijezde za mnogo dana ne pokazaše, i bura ne mala navalila, bijaše propao sav nad da ćemo se izbaviti.

21I kad se zadugo nije jelo, onda Pavle stavši preda njih reče: trebaše dakle, o ljudi! poslušati mene, i ne otiskivati se od Krita, i ne imati ove muke i štete. 22I evo sad vas molim da budete dobre volje: jer nijedna duša od vas neće propasti osim lađe;

23Jer u ovu noć stade preda me anđeo Boga kojega sam ja i kome služim, 24Govoreći: ne boj se, Pavle! valja ti doći pred ćesara; i evo ti darova Bog sve koji se voze s tobom. 25Zato ne bojte se, ljudi; jer vjerujem Bogu da će tako biti kao što mi bi rečeno. 26Ali valja nam doći na jedno ostrvo.

27A kad bi četrnaesta noć, i mi se u ponoći plavljasmo po Adrijanskoj pučini, pomisliše lađari da se približuju k nekakvoj zemlji. 28I izmjerivši dubinu nađoše dvadeset hvati; i prošavši malo opet izmjeriše, i nađoše petnaest hvati. 29Onda bojeći se da kako ne udare na prudovita mjesta baciše sa stražnjega kraja lađe četiri lengera, pa se moljasmo Bogu da svane.

30A kad lađari gledahu da pobjegnu iz lađe, i spustiše čamac u more izgovarajući se kao da hoće s prednjega kraja da spuste lengere, 31Reče Pavle kapetanu i vojnicima: ako ovi ne ostanu u lađi, vi ne možete živi ostati. 32Tada vojnici odrezaše uža na čamcu i pustiše ga te pade.

33A kad šćaše da svane, moljaše Pavle sve da jedu, govoreći: četrnaesti je dan danas kako čekate i ne jedući živite ništa ne okusivši. 34Zato vas molim da jedete: jer je to za vaše zdravlje. A ni jednome od vas dlaka s glave neće otpasti. 35I rekavši ovo uze hljeb, i dade hvalu Bogu pred svima, i prelomivši stade jesti.

36Onda se svi razveselivši i oni jedoše. 37A u lađi bijaše nas duša svega dvjesta i sedamdeset i šest. 38I nasitivši se jela, oblakšaše lađu izbacivši pšenicu u more.

39A kad bi dan ne poznavahu zemlje; nego ugledaše nekakav zaliv s pijeskom, na koji se dogovoriše, ako bude moguće, da izvuku lađu. 40I podignuvši lengere vožahu se po moru, i odriješivši uža na krmama, i raširivši malo jedro prema vjetriću koji duhaše, vožasmo se kraju. 41A kad dođosmo kao na jedan jezik, gdje se more kao razdjeljuje, nasadi se lađa; i prednji kraj, koji se nasadi, osta tvrd da se ne može pomaknuti, a krma se razbijaše od sile valova.

42A vojnici se dogovoriše da pobiju sužnje, da koji ne ispliva i ne uteče. 43Ali kapetan želeći sačuvati Pavla zabrani njihov dogovor, i zapovjedi onima koji znadu plivati da iskoče najprije, i da iziđu na zemlju; A ostali jedni na daskama a jedni na čemu od lađe. I tako iziđoše svi živi na zemlju.

44